„Frakturino povjerenstvo odabralo je 3 najbolja eseja za 2018., a njih su napisali Leonarda Delač (Ženska opća gimnazija Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti), Zvonimir Karanušić (Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti) i Mia Višković (X. gimnazija “Ivan Supek”).“
Točno tako je glasio dio maila zbog kojeg sam bila toliko uzbuđena da na prvu nisam ni primijetila da su mi krivo napisali prezime…
„Kao i prethodnih godina i ovoga puta Književne matineje ćemo zaokružiti programom na Interliberu u petak 16. 11. u 12 sati na glavnoj pozornici u paviljonu 6 Zagrebačkog velesajma.
Uz nekoliko riječi o ovogodišnjim Književnim matinejama dodijelit ćemo nagrade za najbolje eseje, pozvat ćemo nagrađene učenike da ih pročitaju, a podsjetit ćemo se i imena učenika koji su moderirali festivalske razgovore s autorima.
Pripremili smo na poklon knjige svim učenicima čije ste nam eseje poslali kao i za učenike-moderatore na Matinejama.“ – glasio je ostatak maila.
I tako je i bilo.
U petak 16.11.2018. u 12:00 sjedili smo pred glavnom pozornicom paviljona 6 na Zagrebačkom velesajmu i iščekivali da netko prozove moje ime (ovaj put s točnim prezimenom). Prozvali su me, doskočila sam na pozornicu pročitala svoj esej i pokupila svoje nagradne tri knjige. Sve se zapravo odvilo dosta brzo, makar se meni činilo kao da čitam tri sata, a ne tri kratke minute.
Bilo je interesantno doći na Interliber i biti nešto malo više od nekoga ko zuji među hrpom knjiga (što je inače moja uloga tamo). Kao da sam imala neku stvarnu svrhu biti prisutna, ma koliko god mala ta svrha bila. Volim to. Volim te trenutke, događaje, postignuća, koja više manje slete „iz neba pa u rebra“. Kad iznenadiš samog sebe.
Ako bih morala cjelokupno iskustvo sažeti u tri riječi rekla bih: novo, uzbudljivo i inspirativno. Definitivno nešto što bih rado ponovila. Tko zna, možda me opet iznenadi moj vlastiti JA.
